24 Januar 2011

Ajla Kovač - Raskrsnice
(Lirski zapis)


Napisah neki dan pjesmu o raskrsnicama...Raskrsnicama susreta i raskrsnicama rastanaka...U stvari to je priča o životu...Šta je život, nego raskrsnica,mostovi, obale i nezaustavljiva buica vode što protiče...I kada pomislimo da je kraj, da nema više, svaki put se pojavi neka nova raskrsnica,novi most, koji treba da poveže, a u stvari postaje prepreka koja dijeli daljinu... Zagrnuti u tu daljinu osjećamo se tako bezbrižno...I onda se opet vraćamo raskrsnicama, bez putokaza... Vraćamo se kružnim tokovima života bez iscrtanih linija, sa odsustvom svake signalizacije...I kada nas na tom kružnom toku snađe neko, i taj neko, je neko posbean, sa veliko P... Poseban, bez neke potrebe za dodatnim riječima i pojašnjenjima tipa : zaista,stvarno,jako... Samo Poseban! Jer sve je i zaista i jako i stvarno već uracunato u cijenu... Kada nas snađe taj neko, gomile pitanja izrone odnekud... Kako... Zašto baš ja... Zašto baš sada... Gomile pitanja, a odgovora nigdje... Ostaje nam samo da odgovore potražimo u vremenu...
Vrijeme će dati sve odgovore.. Nemoguće je pomilovati vrijeme!... Ono nezaustvaljivo teče i nosi sa sobom sve odgovore, pa čak i one za koje smo mislili da i ne postoje.. Možda su vrijeme i rijeke isto, samo rijeka, rijeka ima poplavu, kada nas gole i mokre izbaci na obalu, raspukne o stijene.. Tada i goli i mokri ne možemo se sakriti od misli, ne možemo živjeti laži, i ne možemo trčati po zvijezdama, već samo sakupljati kao perle razasuta zrnca iskrenosti naše, što se prosula po zućkastom kamenju..


Ja dobro znam svoj put...
Put je moj, putevima puteva već otputovan...
Ja dobro znam svoju bol...
Bol, što je u bolovima boli odbolovana..
Ja znam i Tvoj bol...
I ne bi, da te bolim!
Ali bi da me bolis Ti,
jer postao si posljednje na svijetu ovom,
što tuđu bol uživa...

Znam, rekao si mi...
i vjerujem Ti.
I rekla sam tebi
samo...
nisi mi vjerovao
da sam spremna,
da znam,
da mi je jasno,
i da, ako ikada poželim da odem,
da odeš,
ja te se neću sjećati!
Ne,neću se sjećati,
jer te nikada necu zaboraviti...
Zato izađi!
Izađi na cestu...
Mjesec će ti pokazati put,
i jagode će cvasti...
I kreni stazom
što te srce vodi...
A ja...
Ja ću da te pratim...
Da te pratim u onim sjenkama koje spominjao si;
U odjeku onih koraka, po onim kaldrmama;
Iza tragova nagnutih kuća, što lelujaju u prvom sumraku,
dok zrikavci igraju igru svoga pjeva...
Da te pratim, kada bude vrijeme suza,
u svim onim i ovim, ovakvim i onakim danima...
U vrelim noćima,
kada samo ravnodušni šuštaj klima uređaja remeti tišinu 10 sprata...
Biću tu, da slušam tvoju muziku,
da uskočim u svježe nacrtanu rijeku,
da dohvatim još ne tako vrelo sunce
što zalazi iza dva brda,
na kojem se boja još nije osušila.
Da uberem crveni cvijet utkan u vaznu
pored koje stoji zdjela sa dvije narandze...
Biću tu kada budem iscijeđena kao limun,
istopljena, kao cokolada...
Biću tu, da podmetnem glavu
da me dotakne mekano paperje jastuka
koje nehotice postaje oružje smijeha...
Ali biću najvise tu, kada budes Ti...
Jer...
ja dobro znam svoj put...
Ti dobro znaš svoj put...
Znamo li naš put?
Znamo...samo
Ne smijemo reći!