10 април 2015

Molitva (Bol)


Molitva  (Bol)

Čovek bez noge
ječi i plače,
sklopljenih ruku
Bogu se moli...
Zar nije dosta
to što je nemam,
a ona još uvek
tako zaboli...

07 април 2015

Priznajem



Priznajem...


Priznajem...
Sve Grehe ljudske,
Sve laži ovog sveta
izgovorene
Priznajem...
Sve Zablude
na brzinu sročene,
sve Bajke poverovane
u nedostatku Pameti
Čiste...
Priznajem...
Sve Boli
Nepravedno nanesene,
svo Blato bačeno
na Obraz
Pravednika...
Priznajem.


Priznajem
sve što mi se
na Dušu stavlja,
a služi za
podsmeh...
Priznajem
kako Srce
od Bola
Prepuklo nebi...
Priznajem,
Pritnajem,
i Ne Kajem se...


Moja sveća dogoreva...


 

Moja sveća dogoreva...

 

Putevima kojima hodah

razbacano  kamenje

posvuda...


Nema više suza

za ridanje,

reči za odbranu...

Samo Molitvu

i Ljubav

u Napaćenim

grudima... 


Moja Sveća

dogoreva...





06 април 2015

Ja nemam nikoga...

Hladno je...

i koraci tužno odjekuju

po tek postavljenom

pločniku od

suvoga lišća

u ulici

koju ne prepoznajem.



Kraj polu srušenog

zida...

je virilo lice

neznanca...

Ko je bio on...

i šta su značile suze

na staračkom licu

sa očima deteta...



Hladno je...

Sa grane trešnje

na kraju grada,

ljuljalo se

tek ohlađeno telo

izgubljene visibabe

pred sneg...



Ja nemam nikoga..

03 април 2015

Uspomene




Uspomene

Ostale su samo pesme
one tebi namenjene,
reč Ljubavi i reč tuge
na usnama skamenjene.

Opustelom malom baštom
beli Jasmin tužno cveta,
prazna mesta na terasi
sudba kleta,sudba kleta...

Tim sokakom sad se nejde
sva su vrata zaključana,
ne vidi se više staza
ona samo nama znana.

Ostale su samo pesme
one tebi namenjene,
reč Ljubavi i reč tuge
dve tri suze skamenjene.

I šta mi je sad neg reći
Moje Drage Uspomeme,
Sačuvaj ih Blagi Bože
sačuvaj ih ti od mene

03 март 2015

U miru se Gospodu pomolimo (Zasluga)

U porti Uspenskog hrama,
na stazi od crvene cigle,
sede slabovidi čovek
sa štakom, dečak
od devet godina
ometen u razvoju,
i razgovaraju...

Jesi li gladan,
koliko dugo nisi jeo,
upita dečak starca...
Ne znam,mislim tri dana...
Zasto toliko,upita dečak...
Nisam imao šta,a zadnji komad hleba izmrvio sam golubovima
koji mi svako jutro
sleću pod prozor...
reče starac,a krupna suza
otkotrlja mu se
niz duboku boru na licu...

Znaš,moj deda jednom reče
da se Suze, i koraci
nečim zasluže...
Utom se oglasiše zvona
za večernje,
a iz Oltara
Hrama, odjeknu
duboki glas sveštenika...
U Miru se Gospodu
Pomolimo...

02 март 2015

Свјетионик (Пјеснику Јасмину Исаку Латићу)



Мирослав Б. Душанић

Богиња пјесништва је једина која те посјећује
Понуди ти лист хартије да је попуниш ријечима
И птице још увијек пјевају у дворишту
И цвјетају зумбули и миришу као и прије
Док си становао у Цара Душана 119
Вријеме је остало сасвим исто: Промјенљиво
Сунце и мјесец плове изнад Зрењанина
Као да се ништа није ни догодило
Нису примијетили да ти нога недостаје
Сједиш поред прозора окренут ка улици
Из навике гледаш на њу а ништа не видиш
Очи су те поодавно изневјериле
Свако вече пред спавање ишчитаваш Молитву
Захваљујеш Господу на дару – Благосиљаш
И док не заспиш ослушкујеш ћутања звона
Знајући да тамо далеко на хоризонту је Свјетионик

Мирослав Б. Душанић

16 фебруар 2015

Cara Dušana 109


Opustela je stara kuća
u Cara Dušana 109...
Prozori se više ne otvaraju
da bi jutarnja rumen
uselila novi dan.
Ne miriše prva kafa
i kifle,
a senke zaljubljenih
koje se grle
davno su izbledele...

Opustela je kuća
u Cara Dušana 109...
Niko se više
ne raduje zvonima
koja pozivaju na
poutarje i Molitvu...

Opustela je stara kuća
u Cara Dušana 109...
Na vratima dva imena
 tužno stoje,
A kroz polu spuštenu roletnu
još uvek tinja
slabašni plamen sveće,
koju si zapalila onoga dana
našoj Ljubavi
za Dušu...