30 децембар 2014

Priča o jednom životu



Sedeo je u svojoj omiljenoj fotelji i gledao u svoje staračke
ruke... Već poprilično oboleo i nemoćan,pitao je sebe gde mu je prošao
život,i šta je to uspeo da stvori...
Deca... da... koja sada imaju sopstvene živote, preokupacije i obaveze...
Kuća... da... koju je napravio od para koje mu je majka donosila,kriveći
kičmu po Nemačkoj,ponekad se ponižavajući pred tamošnjim gazdama do
granica neljuckosti...
Odjednom mu se stvorila slika onog jesenjeg popodneva,kada se majka
vratila iz belog sveta spakovavši život u jednu auto prikolicu... Bio
je to tužan prizor... ceo životni vek stao u prikolicu 1.5x1m...
ali ona je bila nasmejana i srećna... konačno kući,sa svojom decom,
koja će je paziti i gledati... dok je u krajičku oka ipak čučala neka
sumnja... hoće li tako i biti.
A on,njen voljeni sin,gledajući to malo njene sirotinje, sa suzom u
oku,proguta knedlu koja mu zastade u osušenom grlu,i umesto da je
zagrli upita... Zašto si ti uopšte i dolazila... koga ti ovde imaš... ko
te još pamti... bolje da si ostala tamo,i ostavila kosti gde si veliki
deo života provela...
Setivši se toga,gorko je zaridao... eto... kako sam se poneo,tako mi se
i vratilo... a,uvek se sve vrati...
kako sam samo mogao...
Majka mu ništa nije rekla,ostavivši svoje malo sirotinje u njegovo
dvorište tiho je izašla...
Nje već dve godine nema. Otišla je na svoj poslednji put,ne rekavši
ništa,tiho i dostojanstveno kako i dolikuje osobama njenog kova...
Osvrnuo se oko sebe i pogledao... mamin dvosed,mamin taburet,raspareni
delovi kuhinje,kojih se dobro sećao odlazeći mami u uposetu,mamin
frižider... prelepi heklani stoljnjak,koji je ona noćima radila,kada od
bolova u nogama nije mogla da spava... i svećnjak koji je donela jednom
za Božić...
Sa druge strane televizor,sada već poprilično zastareo,i kauč po malo
pohaban,ali još uvek dobar za spavanje...
njegovog života delo...
zar je moguće,pomislio je,mora da ima još nešto moje... ali nije bilo
više ničega...
Ponovo je pogledao u svoje ruke,i pokrio oči oblivene suzama... Život
prođe,a ja ga u rukama poneti mogu...
Noć se polako spustila na kraju grada,a njegova ruka bezživotno je
klonula sa ivice fotelje,koju je toliko voleo... već oštećeno srce je
otkazalo...
E,šta ti je Život...

03 децембар 2014

Strah

Govorila je Tiho
kako Nikoga nije
ovako Volela...

Govorila je Tiho
da će biti
moje Oči
kad Oslepim...

Govorila je Tiho...
Govorila...
Toga sam se
i Plašio...

24 новембар 2014

Milost


Pred Licem Tvojim
saginjem glavu...
Očiju Suznih
pogled se spušta...
Rukama tražim
Skute da Ljubim
Prečistu sliku
odsjaja Tvoga...

Molim za Milost
skrunjenih dana,
Kajanje ,Oprost
za kojima Vapi,
Suze ko potok
u gori što Cvili
kad Vatra sve guta
a Strah je
u Vodi...

Pred licem tvojim
Ponizno slažem,
bezglasno ovu
Molitvu svoju,
Gde će mi Duša
kad podignem
glavu,
a gde će i Tvoja
kad ne pružiš
Ruku...

22 новембар 2014

Krstonoša



Gde Sunce se
spušta i kopni,
Žena je stajala
Gordo...

Ka njoj je
puzao Slepac
suzama praveći pute
svojoj pesmi
bez reči...


Muzo Moja
sred Tmine,
Sa pleća ti
uklanjam teret,
grudima golim
se Prečim,
Da progledaš
Očima
Molim...

Krstonoša Verni
za Navek...

24 октобар 2014

Trag



Nemožeš ti znati
kako je imati
Belo Oko...
kako je lako
na ivici Litice biti
a Teško ostati Budan...


Neumeš ti
Tanku Crtu opisati
kako se noć u Dan
preliva...

Zelene su staze
kojima hodiš
polusnena,
ostavljajući oblutke
blistavog Ametista
da ti budu Trag
kako bi mogla
da se Vratiš
jednom
za Nikad.

20 октобар 2014

Suza…



Nemam više koga
držati za ruku
dok spava,
slušati kako diše
i čuvati od Tamnih
Senki Noći...

Nemam više kraj koga
da se budim,
i primam na svoju
stranu postelje,
Drhteći kao Sunce
kad prigrli
novi dan...

Nemam kome
Davati sebe,
Razoružan i Ogoleo,
Do kosti
Istovremeno...

Ne mogu
Oči ti Ljubiti,
ruke međ svojima
skrivati...
ali niko,niko mi ne može
zabraniti
da ti lik
u krajičku oka
Suzom Prikrivam...