27 јануар 2011

28 Januar 2011


Neki dani

Dođu tako neki dani
Kada nisam sam sa
sobom,
a sećanja k'o mraz rani,
ujedaju starom zlobom...

Vrisnuo bi',da se
čuje,
ali Sram me ovih
leta,
srce doboš što
dobuje,
skrivam nevešto
od sveta...

Nekad dođu oni
dani,
kao teg na praznoj
duši
tišinom da smrtno
rani,
i samoćom da
uguši...

Da...
Dođu tako oni
Dani
nit' levica desnu
sluša,
kad smo živi
poderani
dok svanjiva tma
i tmuša...

23 јануар 2011

24 Januar 2011


Ajla Kovač - Raskrsnice
(Lirski zapis)



Napisah neki dan pjesmu o raskrsnicama...Raskrsnicama susreta i raskrsnicama rastanaka...U stvari to je priča o životu...Šta je život, nego raskrsnica,mostovi, obale i nezaustavljiva buica vode što protiče...I kada pomislimo da je kraj, da nema više, svaki put se pojavi neka nova raskrsnica,novi most, koji treba da poveže, a u stvari postaje prepreka koja dijeli daljinu... Zagrnuti u tu daljinu osjećamo se tako bezbrižno...I onda se opet vraćamo raskrsnicama, bez putokaza... Vraćamo se kružnim tokovima života bez iscrtanih linija, sa odsustvom svake signalizacije...I kada nas na tom kružnom toku snađe neko, i taj neko, je neko posbean, sa veliko P... Poseban, bez neke potrebe za dodatnim riječima i pojašnjenjima tipa : zaista,stvarno,jako... Samo Poseban! Jer sve je i zaista i jako i stvarno već uracunato u cijenu... Kada nas snađe taj neko, gomile pitanja izrone odnekud... Kako... Zašto baš ja... Zašto baš sada... Gomile pitanja, a odgovora nigdje... Ostaje nam samo da odgovore potražimo u vremenu...
Vrijeme će dati sve odgovore.. Nemoguće je pomilovati vrijeme!... Ono nezaustvaljivo teče i nosi sa sobom sve odgovore, pa čak i one za koje smo mislili da i ne postoje.. Možda su vrijeme i rijeke isto, samo rijeka, rijeka ima poplavu, kada nas gole i mokre izbaci na obalu, raspukne o stijene.. Tada i goli i mokri ne možemo se sakriti od misli, ne možemo živjeti laži, i ne možemo trčati po zvijezdama, već samo sakupljati kao perle razasuta zrnca iskrenosti naše, što se prosula po zućkastom kamenju..


Ja dobro znam svoj put...
Put je moj, putevima puteva već otputovan...
Ja dobro znam svoju bol...
Bol, što je u bolovima boli odbolovana..
Ja znam i Tvoj bol...
I ne bi, da te bolim!
Ali bi da me bolis Ti,
jer postao si posljednje na svijetu ovom,
što tuđu bol uživa...

Znam, rekao si mi...
i vjerujem Ti.
I rekla sam tebi
samo...
nisi mi vjerovao
da sam spremna,
da znam,
da mi je jasno,
i da, ako ikada poželim da odem,
da odeš,
ja te se neću sjećati!
Ne,neću se sjećati,
jer te nikada necu zaboraviti...
Zato izađi!
Izađi na cestu...
Mjesec će ti pokazati put,
i jagode će cvasti...
I kreni stazom
što te srce vodi...
A ja...
Ja ću da te pratim...
Da te pratim u onim sjenkama koje spominjao si;
U odjeku onih koraka, po onim kaldrmama;
Iza tragova nagnutih kuća, što lelujaju u prvom sumraku,
dok zrikavci igraju igru svoga pjeva...
Da te pratim, kada bude vrijeme suza,
u svim onim i ovim, ovakvim i onakim danima...
U vrelim noćima,
kada samo ravnodušni šuštaj klima uređaja remeti tišinu 10 sprata...
Biću tu, da slušam tvoju muziku,
da uskočim u svježe nacrtanu rijeku,
da dohvatim još ne tako vrelo sunce
što zalazi iza dva brda,
na kojem se boja još nije osušila.
Da uberem crveni cvijet utkan u vaznu
pored koje stoji zdjela sa dvije narandze...
Biću tu kada budem iscijeđena kao limun,
istopljena, kao cokolada...
Biću tu, da podmetnem glavu
da me dotakne mekano paperje jastuka
koje nehotice postaje oružje smijeha...
Ali biću najvise tu, kada budes Ti...
Jer...
ja dobro znam svoj put...
Ti dobro znaš svoj put...
Znamo li naš put?
Znamo...samo
Ne smijemo reći!

23 Januar 2011


Ajla Kovač – TU SI
(samo to i ne znaš))


Tu si...

Utopljen u dašku vjetra,
Što se savija oko moga tijela;

Sakriven u zavjesama,
Što ih pomiče kiša svakodnevnice;

U vazduhu si koji odgorjeva na asfaltu,
Po kojem korača moja noga;

U glasovima drugih ljudi,
Što govore mi nešto u tišini noći;

U paperjastim oblacima,
Koji se poput sjenke navuku iznad jednog dalekog grada;

Tu si, u tišini koju slušam...
Knjizi koju čitam...
U snovima koje snivam...
U životu kojeg živim...

Uvijek si tu,
Samo to i ne znaš...
Ili možda znaš...
Samo šutiš…

20 јануар 2011

20 Januar 2011


Staza

Stazu od Trnja
i Usku,
uvek prepoznati
znam...
od trena kad
napustih ljusku,
Olujom hodio
sam...

I nije nikada
bilo,
ni smera,ni Putokaz
prav...
u hodu samo
se snilo,
biti,i ostati
Zdrav...

Tako mi osta
za Navek,
da više volim
da Dam...
svestan da
samo sam
čovek,
što živi i umire
Sam...

16 јануар 2011

16 Januar 2011


Ne pijem ja...

I ne pijem
da bi pijan bio...
niti da bi
sebe vešto krio...
Pijem tol'ko
da mi glava klone,
da ne pitam
kome zvona zvone...

I ne pijem
što mi žeđa guša,
niti zborim
kada boli Duša...
šta postadoh
i šta sve sam bio,
pa ko takav
onda ne bi
Pio...

13 јануар 2011

13 Januar 2011


Put

Putevi postoje
Da se njima krene...
Ne bi li u Vetru
Ostavili Trag...
Kad nepustiš jednom
Te predele snene,
Nek' usnama lebdi
Samo osmeh blag.

Daljine kad mame
Ne trzaj se što,
Isped samo stoje
Pitanja i Stra',
Nepoznato neće
Uvek biti Zlo,
tu pronaći možeš
Svoje pravo Ja...

Putevi postoje
Da se njima hodi...
Ustreptalim Srcem
Odabere smer,
Pusti,samo pusti
Nek' te ono vodi,
Pitomu dolinu
Usvuji ko kćer...

A i kad poželiš
Da se vratiš tu,
Tu gde vrelo teče
Gde ti koren zri,
Pokloni se tugo
Svom pradavnom snu
Siguran da budeš
da si stvaran ti...

08 јануар 2011

09 Januar 2011


Crnjanska Balada

(U spomen ''Miletu Loti''
iz Crnje,velikom drugu i bratu)

U ravnici mirno leži
moje selo drago,
tu sam rođen,
tu zavoleh
svoje milo blago.

Tamburaši svi su znali
da je pesma stota,
kroz sokačić kad se prati
moj brat Mile Lota.

Svirajte mi Crnjanski bećari
tu što nekad Đura pevat' znade,
pa polako Lolinim sokakom
di se tajno prva ljubav krade.

Spavaj Crnjo, mirno tiho,
nek te dragi Gospod čuva,
utihle su zadnje pesme
samo poljem vetar duva.

Svirajte mi Crnjanski bećari
tu što nekad Đura pevat' znade
pa polako Lolinim sokakom
di se tajno prva ljubav krade.

Napominjem da je promena ritma u strofama posledica koncepcije same pesme.

02 јануар 2011

03 Januar 2011


Tajna

Koju Tajnu
Da ti otkrijem,
kada ni Utroba Zemlje
Za mene
tajna više Nije…

Koje rečI da
Upotrebim,
A da tišinu duše
Ne pomutim…

Raduj se,
Kada spustiš
glavu
Na toplo rame,
Zaštićena, kao pile
Na dlanu Spokoja,
Spremno za San,
Toliko čekan
I Drag.

Koju Tajnu
Da ti otkrijem…
Koji bol ponovo sebi
Da nanesem…

Ovo su slike u boji
Koje nemaju zidove kao oslonac…
Ovo su pogledi bez reči
Kojima se samo sanjari
I naivni raduju…
Stepenik za čudo
Još neviđeno,
i Beseda za onog
tek Rođenog.

Koju Tajnu
Da ti otkrijem,
Kada se i sam bojim jasnih predela…

Tvoje su Oči umorne,
a Ruke malaksale beže u Spokoj sna…
tamo je Lepo,
tamo su svi
kojih ostasmo željni
a da to nikom nismo smeli Priznati.

Koju Tajnu
Da ti otkrijem,
Koju Bajku
Da ponudim
Kao Dragi Dar…
Poljubiću te
U oba Oka…
Jer tajna,
I zapis
Koji čuvamo
tamo se jasno
naslutiti Može.